Nogomet u suknjama

„Kondiciju sam održavala radeći u polju, hodajući za kravama i plivajući u rijeci Dravi“, otkriva mi tajne treninga baka Anđela. Hm…

Moja baka Anđela Dominić (64 ) i ja često igramo nogomet. Iskreno, to više nalikuje plesanju nego nogometu, jer sam poprilično nespretan s loptom, a baka više nije u tako dobroj formi kao nekada. Baka ima nadimak Srna jer je u mladosti bila najbrža nogometna igračica, čak brža i od nekih muškaraca.

Prvi driblinzi među kravama

Nogometnu loptu zavoljela je kao djevojčica. „S četrnaest godina popodneva sam provodila na oporovskom pašnjaku, gdje se čuvala stoka. Malo-pomalo, počele smo naganjati loptu i to nam je uskoro postala omiljena zabava. Brzo se i pročuo glas o nama. Josip Horvat, tu naš čovjek iz sela, rekao je da će nas okupiti u ženski nogometni klub. Ponudio se da nam bude trener. Tako je počelo“, priča baka o svojim nogometnim počecima. Sportska oprema, sponzorske kopačke, posebna prehrana, one bočice s kojima ulijevaš vodu u usta, pa čak ni mreže na golovima, u ono vrijeme nisu postojali. Nisam siguran kako su uopće mogle igrati nogomet bose i, zamislite samo, u suknjama! Stabla umjesto golova još mi nekako mogu ući u glavu, ali suknje… nikako. U ženskoj je ekipi bilo samo nekoliko dresova koji su se čuvali za važne utakmice, a svi treninzi bili su odrađeni u svakodnevnoj odjeći.

Obećani dresovi nikad nisu stigli

Utakmice su uvijek bile pred večer, kada su se obavili svi kućanski poslovi i nahranila stoka. „Danas bi nas smatrali malo čudnima u haljinama i suknjama na travnjaku, ali pred pedesetak godina to je bilo normalno za nas žene koje smo igrale, a kako je bilo gledateljima, ne znam“, smije se baka. „U početku smo sve pucale na jedan gol od hrastovih grana, a kasnije su nam na sjenokoši postavili dva gola, pa je cijela igra počela donekle sličiti nogometu. Dvije godine igrala sam u poziciji „špica“ i dala oko četrdeset golova. Kondiciju sam održavala radeći u polju, hodajući za kravama i plivajući u rijeci Dravi. Za ozljede gotovo da i nismo znale jer bile smo seoske cure, jake i čvrste. Tu i tamo iz noge bi trebalo samo izvaditi koji trn.“ Vrhunac bakine nogometne karijere bila je objava fotografije ženske oporovske nogometne ekipe u „Vjesniku u srijedu“. Uz fotografiju s imenima, bilo je navedeno da će uskoro dobiti i svoje prve, prave dresove. Na žalost, nikad ih nisu dobile jer bilo je to drugačije vrijeme. Vladalo je siromaštvo, a nije bilo sponzora.

Tko je bolji, Dinamo ili Galeb?

„Nismo bile žalosne, jer taj nogomet nije bio isti kao danas. Igralo se iz zabave i amaterski, a glavni cilj bilo je druženje.“ Moja baka bila je najmlađa u prvom ženskom nogometnom klubu, ali svojom igrom izborila se za vođu ekipe, te je imenovana – kapetanicom. Tvrdi da nije bila stroga. „Jako sam ponosna što smo početkom šezdesetih godina u malom Oporovcu uspjele osnovati prvi ženski nogometni klub u Hrvatskoj. Nikad nismo odigrale utakmicu s drugom ženskom nogometnom ekipom, zato što nije ni postojala, a to je dokaz da smo doista bile prve i tada jedine. Dok su druge nogometašice tek počele formirati ženske nogometne klubove, mi Oporovčanke smo se već počele udavati, rađati djecu… Za loptu više nije bilo vremena.“ Iako danas nije u nekoj kondiciji, baka Srna još uvijek može udariti loptu više od 50 metara u daljinu. Njena duga, tamnosmeđa kosa, koju sam vidio u požutjelim novinama, danas je kratka i žućkasta. Kao da je izgubila i nekoliko centimetara u visini. I dalje dolazi na „tekme“, ali kao navijačica, a rado i pogleda utakmice na televiziji. Omiljeni nogometni klub joj je Dinamo, onaj zagrebački, za koji priznaje da je malo, ali samo maaaalo, bolji od njenog NK Galeba iz Oporovca.

-          ime i prezime učenika – autora rada: Martin Dominić

-          naslov rada:  Nogomet u suknjama

-          naziv škole: OŠ Draškovec

-          ime i prezime voditelja – mentora: Ivana Beti

-          nagrađen novinarski rad na državnoj Smotri Lidrano 2014.