Kako nam treba malo da budemo sretni

Naša suradnica iz OŠ Sirač iz Sirača poželjela je podijeliti s nama trenutak mira i ljepote svog kraja, a mi ne možemo odoljeti a da ga ne podijelimo s Vama.

Jutro je mirno,prepuno proljetne ljepote, ljepote malih stvari koje nas svakodnevno okružuju, a mi trebamo samo zastati na tren, upiti ih u sebe i svoju dušu. Ponekad se pitam tko nam je sve to podario? Ponekad se pitam kamo je nestalo ljudske radosti i dobrote kada je tako malo potrebno učiniti da bismo sami i oni koji žive oko nas bili sretniji. Ovih dana smo obišli naše stare i nemoćne mještane te im podarili zajedno s našim umirovljenicima skromne paketiće. Ne može se opisati ta radost koja blista u njihovim očima, ne zbog paketića već zbog samog posjeta. Naši učenici volonteri ponosni su što mogu toplom riječju, pažljivim slušanjem,svojim obilaskom iskazati poštovanje i pokazati da im je stalo do njih. Osobno, voljela bih da je više učenika volontera ali moram biti zahvalna i na ovima koji to jesu jer danas je tako teško odvojiti vrijeme za nekoga, toplu riječ i stisak ruke ne samo u vrijeme blagdana već tijekom cijele godine.

     Volim jutro kada dolazim na posao jer je sve tako nestvarno tiho i lijepo. U prolasku kroz mjesto okružuje me zelenilo prolistalog drveća, bjelina procvjetalih voćaka i pokoji sramežljiv pjev tek razbuđenih ptica. Lijepo je moje mjesto s proljeća! Kako nam treba malo da budemo sretni, a nismo toga niti svjesni.

     U nadolazećim blagdanima šaljem Vam ovo mrvu ljepote koja ispunjava, želim sretan i blagoslovljen Uskrs te pregršt nježnosti, topline, mira i ljubavi u Vama i oko Vas.

                                       Srdačan pozdrav, Marija Pavičić